Budući klasik 😉
(…) Sve ima svoju boju. Svaka stvar ima svoju boju. Svaki osjećaj ima svoju boju. Tišina je bijela. Zapravo ne podnosim bijelu boju: ona je prostorno neomeđena. Bijela je boja ključna u nekoliko izreka, provesti bijelu noć znači ne spavati, drugi izraz kaže da ne postižeš željeno, vitlaš li bijelom zastavom znači da se predaješ, onda kad ostavljaš prazan, bijeli papir, onda pak da imaš bijelu, odnosno sijedu vlas… Dapače, bijela uopće nije boja. Nije ništa, poput tišine. Bez riječi, bezglasna. Tiho, bijelo. Ne podnosim ni tišinu ni samoću, što je isto.
Simbolika naslova na različite je načine povezana s Beatrice – djevojkom crvene kose i bijele krvi – koja je određena ovim dvjema bojama. Koliko god se Leo borio da kod Beatrice prevlada njena prirodna crvena boja, ona ipak iz dana u dan sve više bijeli. Beatrice je crvena zbog ljubavi i strasti koju Leo osjeća prema njoj, ali bijela zbog bolesti koja ju polako savladava…
Ovo ipak nije knjiga o Beatrice – ovo je knjiga o Leu. Maštajući o Beatrice, on skuplja hrabrost za dan kada će joj prići i položiti joj svoju ljubav pred noge. Strastveni Leo će u samo jednoj godini svoga života naučiti kako bezuvjetno voljeti i pritom sebe potpuno davati…
Možda ste stekli dojam kako je ovo neka patetična ljubavna priča, ali nije – ovo je ispovjed o boli odrastanja te putokaz kako otkriti svoje snove. Prateći Lea na putu otkrivanja sebe čitatelj zajedno s njim otkriva (ili se podsjeća) zašto je važno slijediti vlastite snove.
Bijela kao mlijeko, crvena kao krv, roman prvijenac mladog talijanskog autora Alessandra d’Avenije nadahnut je klasikom Vita nova besmrtnog Dantea Alighierija. Jednako inspirativan i dirljiv, pisan u formi dnevnika, i sam na dobrom putu da se pretvori u klasik talijanske književnosti, u godini izlaska nije silazio s prvih mjesta top-ljestvica.
Ima li koji slobodan primjerak knjige provjeri ovdje: Katalog knjižnice.
knjigaljetaTEENS 
Ovo je ljubavna priča o Leu i Beatrice. Ovdje osjećamo ljubav, kao i razmišljanja o životu i smrti. Beatrice je bila tako puna života, crvena boja, boja pobjede, a ipak je izgubila sa životom. Leo je bio zaljubljen u nju, nije joj to ni uspio dobrano iskazati. Kada joj je rekao da ju voli, ona je odgovorila: “Lijepo je to što si rekao, Leo, ne znam jesi li shvatio: ja umirem.” Možda ćete zaplakati kada budete čitali ovu knjigu, ja nisam. Ali ova će vas knjiga zasigurno nagnati na razmišljanje o životu. Koliko ima smisla naš život kad svaki dan može biti zadnji? Koliko ima smisla brinuti se oko sitnica kad možemo umrijeti sutra? Beatrice je umrla, Leo je preživio. I dalje je volio. Zavolio je drugu, što ne znači da je nju manje volio. Krenuo je dalje, svi krenu dalje… Valjda je tako i ispravno. Beatrice u njenim zadnjim danima nije bilo žao što će umrijeti, žao joj je bilo vremena kojeg je prije nepotrebno trošila. Zadnje što je bila u dnevnik napisala bilo je: “Dragi Bože, danas Ti piše Leo jer ja više ne mogu. Iako se osjećam već jako slabom, želim Ti reći da se ne bojim jer znam da ćeš me primiti u naručje i ljuljat ćeš me kao tek rođeno dijete. Doktori me nisu izliječili, pa ipak sam sretna. Sretna sam jer s tobom dijelim tajnu: moći ću Te gledati, dodirnuti. Dragi Bože, u Tvome se naručju više ne bojim smrti.” Iako je Beatrice umrla, ovo je knjiga koja vraća nadu. Nadu u smisao našeg postojanja. Nadu u smisao svega. Voljela bih da nikad ne zaboravim ovu knjigu. Molim vas, pročitajte ju.
Slažem se s tobom jer je Beatrice samo htjela da bude kako treba biti jer je znala jer je osjećala da se njezin kraj bliži.Nije bila tužna jer je znala da je to Božja odluka ,a on zna bolje od svih nas!!
Ova knjiga mi se sviđa .Isprva sam bila skeptična jer mi se naslov nije činio zanimljivim no prevarila sam se .Ova knjiga u početku prikazuje život šesnaestogodišnjaka prikazuje zaljubljenost,velika prijateljstva,markiranja,probleme s roditeljem…..Sve što je za šesnaestogodišnjake normalno no i prikazuje tešku stranu života.Prikazuje kako je živjeti s bolesti koja te svaki dan ubija .Prikazuje tu hrabrost djeteta da kaže gotovo je ja idem u Božje ruke.Najdraži mi je lik Beatrice (djevojka s leukemijom) jer je znala da je gotovo i nije bila tužna htjela je da ljudi zbog tog ne tuguju , nije htjela da ljudi oko nje tuguju ,nije htjela da se drukčije prema njoj tretira htjela je sretna doći u Božje ruke i došla je sretna .U nekim mi je trenucima bilo teško čitati knjigu jer sam vidjela što bolest radi jadnoj curi.Ova knjiga me potaknula da počnem drugačije razmišljati o životu .Pouka ove knjige je Živi život punim plućima. Pročitajte ovu knjigu i vjerujte mi nećete požaliti!!!!
Prvi puta sam ovu knjigu pročitala prije dvije godine, a od tada nebrojeno puta 🙂 . Kada sam ju prvi put pročitala bila mi je najbolja knjiga koju sam uopće pročitala do tada, a to je i ostala. Nalazi se na polici pored moga kreveta i često ju uzimam u ruke, nekada samo zato da bih pročitala stranicu ili dvije, a nekad da bih je pročitala cijelu u jednom dahu.
Zašto mi se toliko svidjela? Teško je objasniti, ali mislim da je glavni razlozi to što su glavni likovi obični srednjoškolci na svom putu odrastanja ( oni nisu, kao u nekim drugim knjigama, prosti, ne puše niti piju, ne odnose se prema roditeljima s nepoštovanjem, ali nisu ni savršeni već imaju svoje mane i slabosti kao i svatko od nas).
Knjiga je protkana sa puno mudrih rečenica koje poželite sve zapamtiti.
Iako govori o bolesti nije tužna već dapače slavi život i ljubav. Najlijepše i najdirljivije su rečenice koje sama Beatrice govori onda kada bolest postaje sve teža: “Dragi Bože, u Tvome se naručju više ne bojim smrti”.
Jako bih voljela kada bih i ja imala nekog profesora poput Sanjara ili Gandalfa, jer je dobro imati nekoga za koga znaš da će ti znati dati dobar savjet ili tko će te potaknuti na razmišljanje.
Ne mogu naći dovoljno dobre riječi za ovu knjigu pa vas molim da ju pročitate !!! 😀
Ovo je priča koja govori o smislu života, o snovima. Glavni lik ima svoj san i on je njegov smisao života. Na razmišljanje su me potaknule brojne mudre i dirljive rečenice. Najbolje kod tih rečenica jest to što su istinite.
Najdraži lik mi je Silvia. Onako jednostavna, suosjećajna, razumna, mirna… Doima se prozirnom no ipak je zagonetna. Kao što je Leo opisao-Silvia je plava. Mirna luka. To mi se sviđa kod nje. Slažem se sa Leom-ponekad neke stvari, neke važne (barem za tebe) stvari shvatiš, jednostavno ti padnu na glavu, no neda ti se zapisivati. Na kraju ih zaboraviš.
Voljela bih imati nekog profesora poput Sanjara ili Gandalfa, koji će ti dati savjet i pored tisuću druge djece sjetiti se tebe i posjetiti te u bolnici.
Od početka mi se Leova ljubav prema Beatrice nije činila pravom. On se zaljubio u nju zbog njezine ljepote, zapravo ju uopće nije poznavao, samo bi ju ponekad vidio u školi i nakon škole. Tek kad ju je upoznao, onda kad je već bila bolesna, i kad ju je počeo posjećivati, tek tada sam osjetila pravu ljubav o kojoj je Leo cijelo vrijeme govorio.
Niko mi izgleda kao prijatelj. Samo prijatelj. On nije bio netko tko bi te mogao saslušati zbog bilo čega i pomoći ti, uvijek, koliko god ti to bilo teško. Takva je bila Silvia, ali ne i Niko. Niko je bio netko s kim bi se zabavio i ludirao.
Pouka priče jest: slijedi svoje snove. Snovi, oni pravi snovi, su baš ono što ti trebaš živjeti.
Kad sam tek digla knjigu, pomislila sam da je ovo još jedna dosadna, ljubavna priča. Čak mi je početak i bio malo dosadan. No kako sam sve dalje i dalje čitala, sviđala mi se sve više i više, sve dok nije postala jedna od mojih najdražih knjiga. Htjela bih da što više ljudi pročita ovu knjigu jer ova knjiga zaista zaslužuje mnogima biti na prvom mjestu. : D