Preporučena dob čitatelja: 14+
Žanr: realističan suvremeni tinejdžerski roman
Kroz prizmu samoubojstva propituje međuljudske odnose, tjera na razmišljanje i stoga bi trebao biti nezaobilazno štivo svakog tinejdžera.
Glavni likovi: srednjoškolci Hannah Baker i Clay Jensen
Samoubojstvo je – prema svjetskim statistikama – najčešći uzrok smrti mladih između 15. i
25. godine! Srednjoškolka Hannah Baker također je postala jedan od statističkih brojeva. Clay Jensen koji se u nju zaljubio i ostale školske kolege mogli su se samo uzaludno pitati: zašto… Sve dok im u ruke nije došao paket s 13 audiokazeta – trinaest priča i Hannahinih razloga.
Knjiga je pisana iz Clayeve perspektive dok sluša Hannahin glas na kazetama krećući se gradom i napokon upoznaje pokojnu Hannah Baker, pomalo shvaćajući njenu situaciju i svoju krivicu, želeći se vratiti natrag i popraviti grešku koju je napravio.
Pisac majstorski vodi radnju od laganog uvoda prema sve napetijem vrhuncu i znalački psihološki portretira glavne likove pa se čitatelj vrlo brzo osjeća zarobljen u Clayevoj glavi i zajedno s njim proživljava grčevite muke iščekujući na kojoj je kazeti njegova priča i pitajući se što li je to učinio tako dobar dečko…
Kakvo god bilo mišljenje čitatelja o Hanninim razlozima za samoubojstvo, svakoga će natjerati da na odnose vršnjaka u svojoj okolini, ali i na svoje vlastite postupke pogleda iz drugačije perspektive.
Stalno slušamo kako se sreća nalazi u malenim, naizgled beznačajnim trenucima, stvarima i događajima. Možda se u isto takvim sitnicama skrivaju i razlozi za samoubojstvo…
Čeka li te koji primjerak knjige u Knjižnici, provjeri u katalogu.
knjigaljetaTEENS 
Ovu sam knjigu pročitala nedavno i jako mi se svidjela. Likovi su odlično karakterizirani i vrlo životni, stvarni. To su likovi koje možeš razumjeti, s kojima možeš suosjećati i koji te svojim osjećajima i mislima vješto vode kroz radnju.
Za sve one koji nikada nisu razmišljali o osjećajima drugih ljudi i kako su ih oni, možda nenamjerno, povrijedili (kao što mislim da se većina ljudi ne zamara takvim stvarima) ova će knjiga biti odličan pokazatelj kako takvo razmišljanje može utjecati na druge ljude i koliko boli naizgled beznačajne sitnice mogu prouzročiti.
Mnogi su se bunili protiv ove knjige i govorili kako su Hannini razlozi za samoubojstvo glupi. Ali ja se ne slažem s time. Mislim da mogu reći da djelomično razumijem Hannu. Mislim, ne mogu reći da ona sama nije djelomično kriva što je to toliko eskaliralo jer se i sama gurala prema tome i obraćala krivim ljudima, jer nije sagledala sve opcije… ali nije se ubila čisto bez veze ili zbog nekih glupavih razloga. Ne. Njezin su život, malo po malo uništavale različite, kako su to drugi u njezinom društvu vidjeli, sitnice. I, učinkom snježne grude, te su je sitnice dovele do pomisli o samoubojstvu.
Što reći o ovoj knjizi nego da je fantastična.Kada sam vidjela naslov knjige prva pomisao mi je bila da će knjiga pisati o 13 razloga za ljubav ili mržnju no za ovu knjigu nemam riječi nego da je FANTASTIČNA.Knjiga govori o samoubojstvu no Hannino samoubojstvo nije zbog obijesti ni zbog sitnice to su ozbiljni problemi nije mogla podnijeti da nije pomogla curi koja je silovana ne kažem da je samoubojstvo rješenje no razumijem je koliko nas bi to izdržalo bez lijekova . Svoje razloge je stavila na kasete jer je htjela da 13 osoba to zna da ne misli da je to učinila jer joj je bilo dosadno jer je htjela privući pažnju nije mogla više grad joj je bio jači od nje zrak ju je gušio i nakraju je posustala jer je bila borac , ali to me nije bila dorasla.Clayu je bilo teško gledati kazete. Dok ih je gledao plakao je,vrištao,lagao … no nije mogao odustati jer mu je Hanna značila više od njegove boli sve bi dao da je živa.hanninu su dušu svi trgali dok nije nestala a Clay nije mogao dopustiti da nezna zašto joj je bilo toliko teško .Ova knjiga me posjeća na pjesmu ”If I die young” poslušajte je jer pjesma kao da je napisana za ovu knjigu. Knjiga je lijepa i zaslužuje postati knjigom ljeta jer pokazuje život koji nije uvijek lijep ona pokazuje životnu stvarnost!
Roman ,,13 razloga” me se nije toliko dojmio zbog jednostavnih razloga potpuno sabrane prirode. Krenimo ispočetka. Prvo da razjasnim stvari koje su krajnje očite: knjiga je vrhunski napisana, s jednostavnim prizvukom lako prihvatljivim našoj generaciji adolescenata koji (iskreno) ne traže previše zavrzlame i kompliciranih riječi, već žargone i govore, uzrečice i šale najbliže njihovoj dobi i njihovoj sadašnjici. Možda se meni knjiga nije niti toliko svidjela upravo iz razloga što ja, ma koliko god to banalno zvučalo, volim te stare riječi pune intrige od kojih ti se jezik lomi dok ih pokušavaš (uspješno ili neuspješno) pročitati. Barem osjećaš trunku ponosa jer si svladao novu riječ, poput malog svojstvenog otkrića koje ti vrlo lagano izmami onaj pravi mali osmijeh u kutu usana. Najljepši osmijeh ikad zabilježen na ljudskom licu, definitivno. No, ponavljam, to sam ipak ja i moje mišljenje, moje razmišljanje i moje skromno stajalište. Knjiga doista jest prilagođena adolescentima i zato uživaju u njoj, sažvaču je u jedno popodne, dok sam se ja mučila kroz dva tjedna natjeravši se na kraju na čitanje jer nijedna knjiga nije zaslužila da bude ostavljena napola pročitana. Pročitala sam je iz respekta, ne prema priči već prema knjizi. Nadalje, što je (po meni) pošlo krivim smjerom s ovom knjigom. Ja shvaćam da moja generacija je teško opsjednuta činjenicom (nažalost, ‘potreba’ nije krivi izraz, ali ga ne bih voljela upotrijebiti jer donosi mi suze) da su dužni bitni neshvaćeni. Nažalost, danas razgovor ne teče poput utjehe, podrške, ohrabrenja, već kao (sad ću koristiti žargon): ”OMG i ja isto to osjećam!” znaš da nije istina! Nikad nije istina. Današnja se generacija adolescenta strogo fokusira, da ne spominjem koliko se zapravo neumoljivo trudi oko toga da svi budu neshvaćeni i tužni, depresivni i distancirani, mračni. Meni je nezamislivo da u današnjem razgovoru, osjećaj da bi bio uzajaman mora biti isključivo u tandemu s tugom. Danas ako dvije djevojke pričaju i jedna kaže: ,,Danas sam baš sretna”, ova druga ne smije biti sretna. Ne! Osjećaj sreće se danas ne dijeli. Danas se dijeli samo tuga ili i drugog povučeš sa sobom. Sugovornica će reći: ,,Ja baš ne, zapravo baš sam loše”, iako i sama zna da to nije u potpunosti istina. Sretna je, ali usredotočila se na ono malo tuge jer, ma ne daj dragi Bože, da su obje sretne! Ona prva će odmah reći: ,,Bez brige, to je normalno, znam osjećaj, proći će”, i tako njih dvije nastave. Ne, nije normalno! Prije, čim bi netko rekao da je tužan svi oko njega su dobili novu misiju, a taj zadatak je bio dovesti osmijeh na njegov ili njezino lice. Ne bi odustajali dok ne bi upalilo, a ako ne bi upalilo, značilo bi da je ozbiljno i problem je vazda bio prvo pozorno saslušan, zatim temeljito razrađen te se onda tražilo rješenja. Ako ti netko kaže da se osjeća nepoželjno, odbačeno, kao nitko, nemoj reći: ,,I ja isto!” i nastaviti kao da se nikad nije dogodilo. Dogodilo se! Ne možeš ostaviti na tome da ti, koji se niti ne osjećaš tako već slijediš sveti trag današnjih raspršenih i popularnih depresivaca, dijeliš osjećaj koji kod tebe ne postoji, ali kod onoga s problemom taj osjećaj ga tjera preko ruba. Normalno da će se osjećati neshvaćeno ako ti tvrdiš da poznaješ osjećaj koji ne poznaješ! Saslušaj tu osobu, udubi se u razgovor, ohrabri, potapšaj po ramenu, nasmij, razveseli, provjeri je li problem još uvijek tu. Ako je, odmah sve ispočetka pod još većim tempom i udarom. Tek tad će ta osoba shvatiti da nije neshvaćena, da se ljudi i dalje brinu o njoj, da je vole i da su voljni pomoći, da ih je njeno stanje zabrinulo i natjeralo na djelovanje, a ne na puku potvrdu i ignoriranje problema. S time se ništa ne postiže. S time se ne spašavaju životi! Dapače, s time si još samo korak bliže da izgubiš jedan. To je moj problem s ,,13 razloga”. Pisac je ostavio poruku. Koju? Da se idemo ubiti ako prva loša stvar naiđe? Da budemo zlopamtila? Da se ne sjećamo dobrih uspomena već da čvrsto prigrabimo ove destruktivne, žedne naše krvi i živaca? Da se ubijemo samo da bi se naš glas čuo? Pa pogodite što: mislim da će se moj glas puno glasnije čuti ako ne vičem tri metra ispod zemlje! Tu sam i ovo je moj prostor za djelovanje, ovo je moje mjesto na kojem mi je dozvoljeno činiti promjene, ovo je moja zemlja na kojoj mi je dopušteno vikati samo da bih doprla do nekih, ovo je i mjesto i vrijeme gdje se moj glas zahtijeva čuti. Ne kad sam u vertikali već dok sam čvrsta na svoje dvije noge. Lako za mene, ja sam iz jednog drugog kraja koji nije još zahvaćen takvim depresivnim pokretom. Mi smo još sigurni. Ali kad pomislim na neku djevojku iz Amerike koja je već na pomolu jer joj je jedna djevojka rekla da se udebljala, smrznem se. To jadno krhko biće niti ne zna što si čini. Već sigurno ne jede te gladuje, izgleda kao štapić, ali svejedno nije dovoljno mršava sebi, počinje polako mrziti i novu sliku, primi koji put žilet iz tatinog pribora za brijanje i samo tako krene. Nije se još ubila jer to joj nije baš namjera, ali onda jedan dan se dočepa ove knjige. Ove šarmantne male knjižice, koja je gotovo smrtonosna za uznemirene duše. Što se odvija u njezinoj glavi dok čita ovu knjigu? Jer ova knjiga je ipak glavno štivo među adolescentima Amerike, mogu ruku na srce staviti dok to pišem. U njezinoj glavi se definitivno ne odvija što se u mojoj odvijalo. Ne! Skroz druga priča. Ona će je, za početak, pročitati u jednom dahu dok ja nisam mogla u jednom mjesecu. Što li će ona pomisliti kad je zatvori i položi dolje? Što li će pomisliti? Sigurno ne kako je Hannah učinila glupost i nijedan njezin razlog nije vrijedan jednom izgubljenog mladog života. Ona će si reći: ,,Idem ja snimiti svoje kazete, ona cura koja mi je rekla da sam debela će biti prva ili ipak onaj dečko koji me nije poljubio kad smo sjedili skupa na kauču ili ipak ona cura koja me prolila viskijem na onom tulumu pa su mama i tata mislili da sam se napila”, i uskoro će njezin popis imati preko sto duša, ali najvjerojatnije će tim tempom doći i do mame svoje i nju učiniti brojem jedan jer ju je uopće rodila. Umjesto da se sjeti svakog osmijeha s najboljom prijateljicom ili svojeg prvog poljupca ili prve igračke ili neke dobre ocjene ili dobrog provoda ili lijepog poklona za rođendan. Ne, to je duboko zakopano u njezinom mozgu dok ”loše” trenutke izvlači bez po’ muke. I što onda? Uzet će cijelu kutiju tableta kojima ne zna niti ime izgovoriti (da ne govorim da su ljudi u povijesti htjeli znati tko će im oduzeti život ili što jer im je davalo one zadnje tračke morala jer na kraju krajeva, barem su znali što ili tko je uzeo njihov život i s time su bili spremni umrijeti), predozirat će se, netko će naletjeti, najvjerojatnije roditelji i gledati njihovo dijete koje su zajedno odgojili kako beživotno leži na podu razmazane maskare i bijele kože. Krivit će sebe i nikog drugog. Njezini će prijatelj biti šokirani, dečko prestravljen, okrug u crnom. To zamjeram romanu ,,13 razloga”! Upravo to! Što je ostavljeno nama na vjerovanje da je Hannah umrla sretna jer je ipak ostavila nešto za sobom, ostavila je trag, ostavila je trinaest priča i trinaest razloga, svaki manje bitan od prethodnog. Zašto Hannah nije mogla ostaviti trag s osamdeset i devet godina kad je zadnji put usnula oprostivši se sa svojom djecom, svojim unucima, svojim mužem, svojim naraštajem? Zašto je Hannah morala ostaviti trag sa svojih šesnaest godina koji nije baš neizbrisiv? Što je ona ostavila? Trinaest razloga zašto se ubila adolescentima koji to niti ne shvaćaju, koji ne razabiru svoju krivicu. Roditeljima je nedvojbeno zagarantirala puno polomljenih živaca i neopisive boli. Da je odlučila živjeti još koju godinu i ona bi sama uvidjela kakvu je ogromnu glupost bila spremna počiniti. Jednostavno, bojim se, bojim se učinka ove knjige. Nadam se da je uzela manje života, nego što je Hannah u knjizi uzela (računajući samo njezin). No, nažalost, strahujem da to nije istina.
Oduvijek mi je bilo teško na vijestima vidjeti kako je još jedna mlada osoba počinila samoubojstvo. To stvarno tjera na razmišljanje. To je drastičan i konačan cilj, te neki posežu za njim kada vjeruju da nemaju drugog izlaza. Nemaju više nade i vjere u sebe. Osobno sam jako emotivno povezana upravo s tim problemom, jer mi je užasno pomisliti kako ta osoba, još u razvoju, nikada više neće moći vidjeti i doživjeti sretne trenutke. Miris kiše i svježe pokošene trave, kolače za blagdane, pucketanje vatre na otvorenom i na kraju…ljubav. Za to stvarno vrijedi živjeti. Voljela bih da mogu razgovarati s osobama koje pomišljaju na samoubojstvo, i nadam se da bih mogla nešto promijeniti, bar u jednom slučaju. Svi smo se bar jednom u životu ponijeli jako ružno prema nekome, i to bez razloga. No ja se sve češće sjetim kako su možda upravo takve zamjerke i stalno podbadanje nekoga bacile preko ruba. Život je nešto što trebamo cijeniti, čemu se trebamo veseliti…i zato mi je žao kada vidim da netko to ne shvaća, i da je zbog trenutnih i prošlih problema odlučio da mu više nije mjesto na Zemlji.
Slažem se s tvojim stavom o životu.Tužno je što po najnovijim vijestima svakih 40 sekundi netko pokuša napraviti samoubojstvu.U tom trenutku osoba koja želi počiniti samoubojstvo ne razmišlja o tome da više nikada neće ugledati sunce,prijatelje,obitelj.To je drastična i potpuno kriva odluka
Istina. Uvijek ima alternativa koje mogu pomoći ljudima da se osjećaju bolje i ne izgube nadu. Svatko od nas samo treba pronaći nešto što ga čini sretnim 🙂 ❤
Prije nekoliko dana u emisiji Žuti marker na HRT-u gostovale su psihijatrica i psihologica koje su govorile o depresiji i samoubojstvu. Rekle su da kad god se piše o samoubojstvu poveća se broj suicida – osobito kad je riječ o suicidu neke poznate osobe. Dakle, to je vrlo osjetljiva i teška tema i treba jako paziti na koji način se o njoj piše. Vjerujem da se svi možemo složiti da bi ipak bilo puno gore od nje napraviti tabu i ne pisati knjige. Problem je kod književnog djela što ga svatko doživljava drugačije. Zafon je napisao u jednom romanu da su knjige kao ogledala – u njima pronalazimo samo ono što je u nama. Britanska spisateljica za tinejdžere Malorie Blackman rekla je: “Reading is an exercise in empathy; an exercise in walking in someone else’s shoes for a while.” Što je bila namjera pisca Ashera – ne znam. Kako će mladi Amerikanci reagirati na knjigu isto tako ne znam. Ako se fokusiraju na Hannah moguće da će ju poželjeti imitirati. Ali ja uopće nisam doživjela Hannah kao fokus. Mislim, da, ona je ta koja priča o vlastitom putu od obične nove djevojke u gradu do opterećene djevojke koja izlaz vidi samo u samoubojstvu, samo u bijegu od težine vlastitog postojanja, ali emocije koje sam ja proživljavala dok sam čitala knjigu bile su Clayeve. Njegova gorljiva želja da konačno upozna tu djevojku, da pokuša razumjeti zašto je odlučila umrijeti, njegov osjećaj vlastite krivice – zbog toga što je bio kukavica, zbog toga što se previše brinuo oko održavanja slike dobrog dečka u javnosti, zbog toga što se nije usudio potruditi i natjerati Hannah da mu se otvori, nije se usudio – i njegova spoznaja da on zaista snosi dio odgovornosti koliko god Hannah govorila drugačije. A najbolje od svega je to što on nije samo to spoznao i bacio se plač nad vlastitim kukavičlukom, nije se izgubio u samosažaljenu, nije dopustio da sa Sky ponovi svoju pogrešku. Clay je izrastao u bolju osobu i roman završava s nadom. Čitatelj koji se poistovijetio s Clayem također ima tu priliku. Nevjerojatno mi je s kolikom psihološkom uvjerljivošću je pisac kroz Hannah opisao kroz što prolazi mlada osoba na putu ka samoubojstvu. Gola istina prikaza odnosa vršnjaka i reakcija okoline (odraslog koji je trebao biti posljednja slamka spasa, kolega učenika koji nisu pokazali ni trunku empatije dok se raspravljalo o temi samoubojstva). Trenutak kada se Hannah upušta u odnos s onim gadom – kada samu sebe gura dublje u bezdan – razumjeti zašto bi to netko sebi učinio može samo onaj tko se nalazio tamo, u tom mraku. Da, Hannah je mogla učiniti puno toga – pomirisati cvijeće, otvoriti se Clayu (plakati mu u naručju i napraviti budalu od sebe – riskirati ljubav), ponavljati si kao mantru “i ovo će proći, poslije oblaka uvijek dođe sunce”, ali ruku na srce mi smo ljudi poprilično iracionalna bića i donosimo često vrlo glupe, čudne, pogrešne odluke. Hannah je bol u ovoj priči, Clay je iskupljenje.
,,13 razloga” je knjiga o kojoj bi se moglo raspravljati danima. Ne samo zbog sukoba raznih mišljenja, već i zbog toga što govori o samoubojstvu, koje je na neki način postalo tabu tema današnjice.
Naravno, na raznim društvenim mrežama postoje razno razne slike ili blogovi na ovu temu. (naprimjer: http://31.media.tumblr.com/b6fbea135b3e9dc5654a9b445dd5c2d4/tumblr_n16bvxtBDk1trla7co1_500.jpg
i :http://38.media.tumblr.com/tumblr_mdvob4woUf1r99rlno1_500.jpg
i http://sadbailey.tumblr.com/).
No umjesto da to budu blogovi ili stranice podrške, to su neke depresivne stranice na kojima se ljudi žale na svoj život. Možda se nećete složiti, ali ja mislim da ti ljudi, (koji imaju probleme, baš kao i svi ostali) na takvim stranicama, ili u ovakvim knjigama samo traže razlog da odustanu od života. Žalosno je vidjeti te ljude koji za sobom ne ostavljaju ništa osim ožiljaka. Ožiljke na srcima ljudi koji su ih voljeli i ožiljke i posjekotine na vlastitim tjelima.
Teško je doprjeti do takvih ljudi kad oni zaprovo žele biti neshvaćeni, te govore da ih ionako nitko ne bi razumio. Dok ne čuješ njihovu priču oni su za tebe samo ljudi koji privlače pažnju time što se režu ili govore o tome kako ih nitko ne voli. To zna iritirati druge ljude, te onda umjesto da im pokušaju pomoći i osvjestiti ih, razmišljaju o tome kako se oni samo prijete i da je takve ljude najbolje pustiti na miru da odu na tumblr i gledaju svoje depresivne slike. Ne opravdavam način na koji ljudi poput Hanne razmišljaju, jer iako je ,,Stvarni život okrutan i opak, a zlo nerijetko pobjeđuje” postoje sitnice za koje vrijedi živjeti i na to treba gledati na taj način, a ne ‘da postoje i sitnice za koje se vrijedi ubiti’.
Zato ne podržavam Hannine postupke i razloge.
Istina je da je ona tražila pomoć psihologa i tvrdila da nitko nije prmjećivao znakove, no ne znam bili joj itko mogao pomoći, jer je već bila donjela odluku i podigla zidove oko sebe. Ne shvaćam zašto je rekla da bi 13. osoba na popisu (psiholog) trebala završiti u paklu? Mislila sam da joj je psiholog učinio nešto neoprostivo, ne znam silovao ju ili nešto, a on joj je rekao da se treba ili suočiti sa problemom, ili treba krenuti dalje i pokušati prijeći preko toga. No ona je iz nekog razloga odlučila da je mnogo lakše odustati. Jednostavno. Progutati šaku pilula i otići. To je mnogo lakše nego se suočiti sa stvarnošću, s boli koju ona donosi i krivnjom.
To je između ostalog, kriva poruka koju šalje ova knjiga. I naravno da će se neka djedojčica ubiti jer misli da je debela, malovrijedna, ili neshvaćena, a zapravo još nije ni živjela.
Vjerujem da pisac ipak nije mislio ništa loše jer kroz Hanninu priču vidimo kako ponekad nemamo pojma koliko naši, često nepromišljeni postupci utječu na druge, te nažalost, ponekad kao i u Hanninom slučaju, dovode do prave katastrofe. Ne znamo što se odvija u životima drugih ljudi i zato bi trebali razmisliti o tome i otvoriti se jedni drugima. (http://25.media.tumblr.com/tumblr_lz4vt1Ttsq1qlccb8o1_500.jpg)
Knjigu bi ponajprije preporučila školskim psiholozima, da imaju uvid u stvarni svijet tinejđera.
Nije komplicirana za čitanje, a opet navodi na razmišljanje, ,,svih mogla natjerati da svoje vlastite postupke pogleda iz drugačije perspektive.” Te se zbog živopisnih, realnih likova i situacijama u kojima se nalaze, lako uživiti u knjigu. Zato mislim da bi se svidjela i uzrastu kojem je namjenjena. 🙂
Ne slažem se s tim da ljudi s problemima na blogovima (npr. Tumblr) traže razlog da odustanu od života. Poznajem nekoliko takvih osoba i znam da su mnogi živi upravo zahvaljujuć stranicama na kojima se mogu opustiti i reći ono što ne mogu uživo, bez straha od osuđivanja i odbacivanja. Neki nemaju kome reći kako se osjećaju, te se na svom blogu ispušu i smire. Zato mislim da su takve stranice pozitivne i da u većini slučajeva stvarno pomognu mladima. 🙂
Slažem se s minaaddams i Dorom.Neki ljudi se zbog blogova opuste ispušu jer ima ljudi koji shvaćaju njihove probleme no neki ljudi na tim blogovima postanu još depresivniji jer počinju još više razmišljati o samoubojstvu počnu se zatvarati u sebe i ne puštati ljude oko sebe.Ako su prijatelji od te osobe dovoljno uporni dovoljno dobri prijatelji mogu tu osobu odvratiti od pomisli o samoubojstvu no to nije lako.
Slažem se s do sada napisanim komentarima: da u ovoj knjizi ima dobrih i loših stvari.
Dobro je to što nas osvješćuje na problem sve češćih samoubojstava mladih osoba te na to kako neki naši postupci mogu utjecati na druge osobe te biti kap koja je prelile čašu. Također mi se sviđa Clayev stav da treba tražiti krivicu u sebi, ali ne osuđivati drugoga i njegova želja da pomogne Sky da joj se ne dogodi isto što se dogodilo Hanni.
S druge strane zvuči kao da je Hanna riješila probleme time što se ubila te pokazala onima koji su je povrijedili njihovu krivicu i prisilila ih da je poslušaju. Knjiga bi samoubojstvo trebala prikazati kao krivu odluku koju najteže podnose baš oni koji su tu osobu najviše voljeli. U ovoj knjizi uopće nije bilo riječi o boli Hanninih roditelja i rođaka već samo o mišljenju njezinih vršnjaka koji su svi izgubljeni u međusobnom nerazumijevanju i samosažaljenju. U cijeloj knjizi jedina odrasla osoba koja ima većeg utjecaja je gospodin Porter, kojemu se Hanna obratila onda kada je već utvrdila svoju odluku i zapravo od njega nije tražila pomoć već je htjela dokazati da nikoga nije briga za nju. Da ne bi bilo zabuna shvaćam da je Hanna bila u teškoj situaciji da joj se sve činilo groznim, ali nije se uopće htjela boriti protiv toga bilo joj je lakše samo se predati i zavarati mišlju da ama baš nikome nije stalo do nje. Imala je Claya koji ju je volio (čak je i ona to znala), roditelje i sve one druge neimenovane ljude koji su je voljeli, a o kojima ona nije mislila jer je samo gledala tko joj je sve učinio nešto nažao. Nažalost mnoge mlade osobe razmišljaju poput Hanne, ali zato je valjda knjiga napisana da bi ih odvratila od njihovog nauma i pokazala im kako da zavole sebe i svoj život. Da im pokaže da je najlakše samo popiti tablete i kraj (ako ne vjerujete da ima života i poslije smrti), ali da to nije u redu prema roditeljima koji su ih odgojili te da će tako propustiti najljepše trenutke svoga života: ljubav, svoju djecu ( koja zbog njihove odluke nikada neće imati priliku vidjeti svijet)….
Ova me je knjiga podsjetila na Amandu Todd, mladu djevojku koja se zbog nerazumijevanja i osuđivanja od strane svojih vršnjaka vršnjaka ubila. Prije te tragične odluke objavila je dirljivi snimak na YouTubu u kojem priča svoju tužnu priču.
Kasnije sam naišla na još jednu sličnu priču na YouTubu: također o djevojci koja je bila neshvaćena i odbacivana od vršnjaka i razmišljala je o samoubojstvu, ali je prebrodila krizu tako što je zavoljela sebe takvu kakva je i nije se zamarala tuđim mišljenjima. Njezino me svjedočanstvo veoma dirnulo i istinski joj se divim. Ono što je nju potaknulo da objavi svoju priču je želja da nekome tko se nalazi u sličnoj situaciji pokaže da postoji izlaz. A to bi trebao biti cilj svake knjige ili članka na ovu temu jer je to ono što osoba koja se nalazi u takvoj situaciji treba: NADU DA ĆE STVARI BITI BOLJE.
Slažem se s tobom da je knjiga trebala reći ponešto o boli njezinih(Hanninih) roditelja jer svakog roditelja boli kada mu dijete umre i to je najveća bol koja postoji na ovome svijetu.Slažem se i da bi knjiga trebala bar na kraju reći da samoubojstvo nije rješenje da problemi će se s vremenom smanjiti možda neće nestati no smanjit će se.
minaaddams imaš pravo trebamo svi pomoći ljudima koji žele počiniti samoubojstvo no to je teško jer osoba koja se odlučila ubiti nije lako odgovoriti od toga no svi možemo pomoći da ne dođe do te pomisli.Ljudi trebaju voljeti svoj život trebaju ga znati cijeniti jer je život Božji dan to je najveći i najljepši dar koji možemo dobiti.